понедељак, 23. мај 2011.


Malo se prevrćeš po krevetu.Preznojiš se u snu I često se budiš I misliš u sebi.Bilo bi dobro da si umorna,a znaš da nisi.Znas da možeš još jače I još više.Ćutiš sasvim tiho znajući da u tebi ne živiš samo ti.Svrbe te tabani od sveta sto koračaš po njemu,od silnih staza na kojima se nisi pronašla.To je razlog.Tišina naspram tvog lica,gleda te u oči, u praznoj sobi.Tanka je linija što razdvaja  a još tanja ona što treba da nas spoji.Krenućeš jer znaš da ima tamo jedan osmeh što na tebe čeka ,Jedan dodir sto ce sve ove strahove da pretvori u sreću I jedne krupne oči što sijaju…Ako sad staneš nećeš znati za šta bi sutra bila spremna da stradaš...